Zašto ću do kraja života podržavati cjepivo i znanost

Prije nekoliko godina imala sam priliku surađivati na jednom projektu u kojem smo istraživali jedno obiteljsko stablo. Naime, moj dragi kolega koji je sad u mirovini napokon je pronašao vremena za promišljanja o svojem podrijetlu te me zamolio, budući da dijelimo prezime, da pročešljam matične knjige na području mojeg zavičaja u kojem je to prezime prilično često.

Projekt koji je započeo kao zanimljivo kopanje po davnim zapisima ubrzo se prometnuo u nešto više od toga. Listanje knjiga rođenih i vjenčanih bilo je naporno, ali i izazivalo dragost, naročito jer sam prepoznavala prezimena susjeda svoje bake. No, onda su na red došle knjige umrlih.

Teško je opisati osjećaje koji su me preplavili pogledom na stranice matičnih knjiga umrlih u kojima su se u beskraj nizali zapisi o ljudima koji su se oprostili od ovozemaljskog života, a sve je uredno dokumentirano u knjigama.

Zašto?

Koju god da sam stranicu otvorila rijetko sam naišla na punoljetnog umrlog. Bilo je malo čak i starijih maloljetnika. Uz ove rijetke odrasle obično je stajalo da su umrli „od starosti“, „vodene bolesti“ ili nekog sličnog uzroka.

Ono što me zapanjilo, ali mi je i otvorilo oči, bilo je to da se zapisi najviše odnose na malenu djecu, od nekoliko dana do nekoliko godina, kojima redom u rubrici „uzrok smrti“ stoje izrazi poput  „od angine“, „od sušice“, „od skrleti“, „od difterije“, „slab od poroda“, „od hripavca“, „od proljeva“…

Sve su te bolesti danas izlječive. Neke antibioticima, neke kvalitetnom poslijeporođajnom zdravstvenom skrbi, neke cijepljenjem. Da, cijepljenjem!

Uvidom u te povijesne spise odjednom mi je postalo jasno koliko smo sretni što živimo u ova vremena. Razmišljala sam o svim tim nesretnim ljudima koji su tako učestalo pokapali svoju dječicu jer im nisu znali i mogli pomoći. Razmišljala sam o tome kako imamo nevjerojatnu sreću da nam se u 21. stoljeću ne može dogoditi takav scenarij.

A onda se dogodio jedan pokret ljudi koji „misle“ da se znanstvenicima ne može vjerovati, da je Zemlja ravna ploča, da je cjepivo štetno, da su „stari ljudi živjeli bez cjepiva i lijekova i nije im bilo ništa“, „živjeli su dugo i zdravo“ i slične zablude.

Rastužilo me to jer iz gore navedenog razloga znam što se događalo u vremenima kad nije bilo organizirane zdravstvene skrbi, liječnika, rodilišta ni cjepiva. Rijetki su preživljavali. Možete li zamisliti da danas na stranicama s osmrtnicama od 20 slika samo jedna bude od punoljetne osobe? E pa tako vam izgleda uvid u matičnu knjigu umrlih iz razdoblja prije cjepiva. I sami se u to možete uvjeriti kraćom šetnjom do gradskog arhiva ili župnog ureda, a ne morate čak ni izaći iz kuće ako imate Internet – samo bacite oko na snimke istih tih knjiga koje možete pronaći na ovoj stranici: https://www.familysearch.org/en/

Za primjer kopiram link na matičnu knjigu umrlih u Krapini iz 1912. godine.

A ovdje možete pogledati nekoliko nasumično otvorenih stranica iz takvih matičnih knjiga iz Krapine i Zajezde 1900. i 1912. godine:

Fotografija: http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=171

Kako su nastale maskice ZG2020

Dvoslojna maska za lice – gornji slog lan i viskoza, podstava pamuk. #ZG2020 #tkopreživipričatće

U veljači 2020. korona nam se počela približavati, više nije bila onaj neki tamo virus koji se događa samo u Kini. Kod naših susjeda Talijana stanje je iz dana u dan bilo sve teže i bilo je pitanje dana kada ćemo i s ove strane granice zabilježiti prve slučajeve covida 19. Ožujak je donio činjenicu da nam je došao virus o kojem nismo znali ama baš ništa osim da je od Kine do Europe doputovao brže od pošiljke s Aliexpressa ili Wisha.

Proglašena je pandemija i lockdown. Uvedene su mjere zaštite od pandemije uzrokovane virusom SARS-COV19. Sredstava za dezinfekciju i kirurških maskica, za koje smo mislili da će nas koliko-toliko zaštititi od ovog novog virusa, više nije bilo u ljekarnama, a nedostajalo ih je čak i u bolnicama. Rijetki su sretnici uspjeli nabaviti barem komad za odlaske u trgovinu i općenito među ljude.

Moj zadnji radni dan u uredu prije lockdowna bio je četvrtak, 19. ožujka, a prvi dan rada od doma u petak, 20. ožujka. Vikend sam planirala iskoristiti za „uradi sam“ maskice te sam u subotu, 21. ožujka, krenula u recikliranje starih maramica, jastučnica, stolnjaka, eksperimentirajući s materijalima i ljuteći se na šivaći stroj kojem je većina materijala zadavala muke zbog silnih nabora, faldi i gumica koje sam pokušavala ugraditi u maskice ne bi li bile što sličnije onima koje sam viđala na fotografijama (pravu još nisam imala prilike vidjeti uživo).

Kako je već bilo prilično kasno i umorila me borba sa šivaćom mašinom, odlučila sam otići u krevet i nastaviti s poslom ujutro jer sam željela svojoj dragoj i veoma zabrinutoj susjedi umirovljenici darovati nekoliko vlastoručno izrađenih maskica kako bih je barem malo utješila i razvedrila joj misli.

Zagrebačko nedjeljno jutro 22. ožujka 2020. ušlo je u povijest.

Dok sam ja od 6 sati budna ležala u krevetu i razmišljala o svemu što sam si isplanirala za taj dan, a šivanje maskica bilo je visoko na popisu prioriteta, na tren mi je pala na pamet neobična ideja – da natočim kadu punu vode i okupam se te se na taj način fino opustim. Sva sreća da je ideja ubrzo odbačena jer su već za nekoliko minuta krenule sablasne detonacije koje su me u prvi tren psihički  torpedirale u 1991. i ja sam u tom trenutku bila sigurna da je počeo rat, samo mi nije bilo jasno tko nas napada baš u vrijeme pandemije, a bilo i je teško locirati s koje strane pucaju. Tek kad je iz svoje sobe istrčao sin prekriven žbukom i viknuo: „Potres!“ postalo je jasno da ovaj put neprijatelj napada iz dubine Zemlje.  

Cijeli je Zagreb istrčao van u to hladno jutro, a rijetki su imali maskice na licima jer ih – nije bilo.

Do kraja života bit ću zahvalna susjedu koji je s nama nesebično podijelio nekoliko jednokratnih maskica da se koliko-toliko sačuvamo od korone iako je Zagrebu to jutro korona bila puno manji problem nego večer prije. Odmah sam dio njih proslijedila susjedi koja nije dočekala moje DIY maskice.

Od šivaće mašine imala sam PTSP i tjednima nisam imala hrabrosti sjesti za taj stroj i sašiti planirane maskice. Ionako su za mjesec – dva stigle one naručene online, a i pojavile su se u ljekarnama zajedno sa sredstvima za dezinfekciju i jednokratnim rukavicama, pa smo po tom pitanju bili relativno opskrbljeni, imali smo ih barem za u dućan. Nikamo drugamo ionako nismo izlazili, radili smo od doma i dodatno gubili živce doživljavajući stotine naknadnih slabijih potresa koji su širili pukotine na zidovima i tanjili već načete živce.

Kad se tlo relativno stabiliziralo, korona je  opet postala problem broj jedan. Polako smo se počeli vraćati u urede i među ljude, a u trgovinama i u javnom prijevozu potrebno je nositi maskice. Naučili smo nešto više o tom nesretnom virusu, pa smo tako shvatili da nas većina maski neće izravno zaštititi od zaraze, ali budemo li ih svi nosili, u zraku će biti manja koncentracija i otežat ćemo mu širenje s čovjeka na čovjeka.

Zagrepčani su pokazali zadivljujuću disciplinu usprkos svim nedaćama koje su ih snašle te 2020. godine (potres, korona, poplave, toksične čestice), a mnogi su se latili svojih šivaćih mašina i počeli izrađivati lijepe, šarene, jednobojne, jednoslojne, dvoslojne, svakovrsne maskice kako bi civillizirano pridonijeli sprečavanju širenja zaraze.

Naučili smo da su jednokratne plastične kineske maskice, čija je cijena ratnoprofiterski skočila nebu pod oblake, vrlo neudobne za nošenje, da nas ne štite ništa više od dvoslojnih platnenih i da stvaraju veliki problem za okoliš. Žalosno, ali događalo se čak i to da su ih ljudi nakon upotrebe bacali u wc školjke i time zaštopavali kanalizacijski sustav.

Došlo je ljeto. Došli su rođendani nekih dragih ljudi i neki od njih za rođendan su si zaželjeli crne platnene maske. Kako su ti ljudi doista dragi i posebni, a nije za zanemariti ni činjenica da smo se zajedno oporavljali od strahotnog potresa onu nedjelju 22. ožujka i time se zauvijek povezali na nekim posebnim razinama, ja sam se uputila u potragu za maskama kao rođendanskim darom. PTSP od šivaće mašine, naime, još se vrzmao tu negdje oko mene. No, crnih platnenih maski nije bilo ni za lijek. Bila sam u svim dućanima i u svim online shopovima i jednostavno nisam imala što kupiti.

Tada sam došla do trgovine tkaninama u Ilici i hrabro zakoračila unutra. Pregledala ponudu i došla na sjajnu ideju – kupit ću lanenu tkaninu, ona je prozračna, elegantna i sigurno će maskice od te tkanine biti ugodne za nošenje. Kupujem lanenu tkaninu za probu. Za podstavu trebam gusto tkanu, a opet prozračnu pamučnu tkaninu. Kupujem tanke crne gumice za iza ušiju jer obične široke nisu ugodne za nošenje. Kupujem konac. To je to!

Dolazim doma, cijelo poslijepodne i večer radosno osmišljavam kroj sve dok nisam posve zadovoljna. Strah od šivaće mašine prevladavam pozitivnim valom koji me nosi, krojim podstavu, krojim gornji dio, šivam, testiram na ukućanima i shvaćam da je rođena najudobnija, najprozračnija i najelegantnija maska ovih prostora!  Maska kojom se ponosim i koju me neće biti sram pokloniti za rođendanski dar. Maska koju rado nose moji ukućani, a nosim je i ja sama svaki dan u dućan, u tramvaj i svugdje gdje je pristojno i poželjno nositi masku. Maska koja je zero waste, ekološka, mekana, višekratna, može se prati (iskuhavati čak!) i peglati odnosno dezinficirati glačalom. Maska od koje mi se ne magle naočale. Maska koju zaslužuju moji napaćeni i traumatizirani sugrađani. Kako ću je nazvati? Odluka brzo pada: ZG2020. Paše i uz hešteg #ZG2020. I dodam još hešteg #tkopreživipričatće.

Najzagrebačkija maska 2020.
#ZG2020

Dunning-Kruger efekt

Dunning-Kruger efekt – od samouvjerenog osvajanja vrha Glupe planine preko Crnog spusta u Dolinu očaja ka Putu prema mudrosti

Jeste li primijetili da ljudi koji o nečemu imaju najpovršnije znanje i minimum kompetencija pršte samopouzdanjem? Oni su spremni samouvjereno i odlučno ocjenjivati iste te kompetencije kod onih koji su zapravo stručnjaci na tom području. Jeste li primijetili i da su, s druge strane, najsposobniji i najkompetentniji ljudi često prepuni sumnji u vlastite sposobnosti?

Sigurna sam da jeste, baš kao i ja. Taj fenomen ima i svoje ime – Dunning-Kruger efekt. On je jako lijepo objašnjen u ovom videu:

Izvor: https://www.youtube.com/user/silsvinjo

Nesposobni ljudi ne mogu prepoznati sposobnost kod drugih.

OK, to smo shvatili, ali što sad? Zapravo je lako ako smo se prepoznali u prvoj kategoriji – tada nam preostaje bacanje u Dolinu očaja te uz malo sreće i dosta rada na sebi izlazak iz nje. Prije toga moramo priznati samima sebi da ipak imamo još dosta za naučiti i eto nas na Putu mudrosti.

Paradoksalno, time ćemo prijeći iz tabora samouvjerenih glupana u skupinu nesigurnih eksperata koje će neki novi osvajači Glupe planine smatrati nekompetentnima. Zvuči poznato, zar ne?

Ovaj fenomen prvi je put uočen u seriji eksperimenata koje su proveli David Dunning i Justin Kruger na sveučilištu Cornell 1999. godine. Svoj znanstveni rad nazvali su „Nesposobni i nesvjesni: Kako nemogućnosti prepoznavanja vlastite nesposobnosti vode prema napuhanoj samosvijesti“ i objavili ga u znanstvenom časopisu Journal of Personal and Social Psychology.

Za one koji žele znati više: http://www.znanostblog.com/dunning-krugerov-efekt-zasto-glupi-ljudi-preglupi-da-to-shvatili/

Zašto nas kupnja stvari ne čini potpuno sretnima

Nikad u povijesti ljudskog roda nije bilo lakše doći do materijalnih stvari i proizvoda. Sve što nam srce poželi dostupno je u bližim ili daljim trgovinama u nevjerojatno velikom rasponu oblika, cijena i kvalitete, tako da si doista gotovo svatko danas može priuštiti mnogo više stvari nego što su si mogli priuštiti njegovi preci. Sve više ljudi redovito kupuje proizvode online, poštari i dostavljači imaju pune ruke posla.

Globalna dostupnost i širenje informacija u svim smjerovima donijeli su nam, osim lake dostupnosti, i širenje raspona želja zahvaljujući velikim ulaganjima u marketing, čija je osnovna svrha jednostavna – stvoriti želju za novim proizvodima odnosno novim kupnjama. I gotovo nitko na to nije imun – sjetite se samo koliko ste predmeta u proteklih godinu dana kupili ciljano, baš zato što ste ih doista trebali, a koliko ste puta kliknuli na gumb “kupi” jer vam je slika tog predmeta iskakala iz paštete?

Naravno, i samoj mi se to dogodilo. Više nego jedanput. Bilo je tu doista korisnih i relativno kvalitetnih predmeta, ali, budimo realni, dobar dio toga nije bio ni kvalitetan ni koristan i samo je pridonio općem zagađenju – od proizvodnje, prijevoza, do kratkog razdoblja upotrebe do konačne potrebe za zbrinjavanjem (uglavnom plastičnog) otpada.

Jesu li me te kupnje učinile sretnijom? Ne baš, ali svako iskustvo koje te nečemu nauči u konačnici nije posve loše.

Kupnja kvalitetnih naočala na internetu po povoljnoj cijeni

Obećala sam (sebi i mnogim prijateljima i poznanicima) da ću napisati članak o tome kako sam u posljednjih par godina preko interneta po povoljnoj cijeni kupila više pari različitih dioptrijskih naočala, uglavnom minusnih, cilindričnih i jedne progresivne. Svih pet pari, uključujući dostavu, carinu i porez, koštalo me manje nego što su nam u jednoj zagrebačkoj optici prije par godina htjeli naplatiti jedne osrednje progresivne naočale. Zapravo, to je i bio okidač moje potrage za boljim rješenjem. Mislim da me razumijete svi vi koje priroda nije nagradila savršenim vidom i trošite silan novac na izoštravanje slike, kao što sam i ja godinama (točnije desetljećima) kupovala (pre)skupe naočale, naravno na rate 🤓

Kad mi je dozlogrdilo dizati kredite za opskrbljivanje uže obitelji i sebe pomagalima za vid, odlučila sam potražiti neki jeftiniji način i našla ga na stranici https://www.eyebuydirect.com. Prvi sam par naručila krajnje oprezno, spremna na gubitak novca i zaprimanje pošiljke s ne tako kvalitetnim sadržajem. No, moram priznati da sam se iznenadila jer su naočale došle brzo, bile su lijepe i kvalitetne. Čak sam na dar s njima dobila i slatki mali odvijač za zatezanje šarafića <3

Nakon toga sam se odvažila na još jednu narudžbu, pa sam tako do danas kupila ukupno pet pari naočala. Na sljedeće dvije slike su neke od njih:

Kao što rekoh, kupila sam još tri para, ali nisu sve za mene, pa neću stavljati fotke. Ono što je važno reći – naočale su kvalitetne, lagane, sa stanjenim staklima jer je dioptrija poprilična.

Kako sam ih naručila?

Dobra je stvar što se sve naočale mogu virtualno “isprobati” tako da uploadate svoju fotku, označite sredinu zjenica i onda kliknete na “try on”. Sustav vam prikaže točan omjer veličine naočala u odnosu na vaše lice, tako da je prikaz vrlo vjeran stvarnom stanju.

Naravno, da biste naručili naočale morate imati recept od svojeg oftalmologa, pa sve vrijednosti koje vam je oftalmolog napisao u nalazu ili receptu upišete u kućice koje vam se nude pri narudžbi.

Nakon što odaberete okvir, upišete svoje podatke o dioptriji i odaberete stakla. Možete birati od najjeftinijih (čitaj: najdebljih) do najtanjih, možete si uzeti fotosenzibilne leće koje su, naravno, skuplje, a i tu ima raznih kategorija. Možete si složiti kombinaciju okvira i sunčanih naočala, leće sa zaštitnim slojem za rad na računalu, s dioptrijom i bez nje – mogućnost kombiniranja je doista velika.

Kad sve što ste si odabrali kombinaciju ubacite u košaricu, slijedi plaćanje. Možete platiti većinom kreditnih kartica ili PayPalom, a prije zaključivanja kupnje možete iskoristiti kupon za popust!

Budući da sam ja sa svojim kupnjama stekla status vjerne mušterije, dobila sam i kod koji mogu podijeliti sa svojim frendovima, pa evo dijelim ga i tu s vama da si imate za početni popust kod prve narudžbe:

IFI11MCK9F

Ako se odlučite kupiti naočale na stranici https://www.eyebuydirect.com , to je pravi trenutak da kopirate ovaj kod u kućicu klikom na “apply code” i ostvarite zgodan popust. Nema na čemu 🙂

Nakon što ste zaključili kupnju, za par dana bi vam se e-mailom trebala javiti špediterska služba koja će vas obavijestiti da je stigla pošiljka za vas koju će trebati ocariniti i oporezovati. Meni su također javili da im pošaljem ispunjeni obrazac za carinjenje robe i EORI broj. Njega dobijete od Carinske uprave (link) i vrijedi vam i za sljedeće kupnje. Špediterskoj službi platit ćete uslugu carinskog posredovanja i potom će vam dostaviti vaše naočalice. Mene je ukupni trošak naočala, carine, poreza i carinskog posredovanja za zadnji par naočala koštao nešto manje od 700 kuna.

Nadam se da vam je ovaj članak pomogao u potrazi za povoljnim, a kvalitetnim naočalama!