U svojim najmlađim danima odraslosti, na početku svoje „karijere“, imala sam priliku raditi u redakciji najvećih odnosno najprodavanijih dnevnih novina u Republici Hrvatskoj. Onima koji su jako mladi i ne sjećaju se običaja svakodnevnog kupovanja, listanja i čitanja papirnatih izdanja – recimo da je to bilo u rangu onoga što su danas Facebook, Instagram i Twitter – mediji za koje svi znaju, svi ih prate i čitaju, a neki od njih to i priznaju.
Imala sam sreću raditi u istoj redakciji u kojoj su svakodnevno pokraj mene i sa mnom radili ugledni visokoškolovani profesionalni novinari, urednici, redaktori, lektori, grafički urednici, dizajneri, fotografi… i radeći uz njih puno i naučiti. Primjerice, premda sam tada već bila diplomirala hrvatski jezik i književnost, podrazumijevalo se da nekoliko mjeseci učim vještinu lekture od vrhunskih stručnjaka, a ja sam radosno i entuzijastično u svoju bilježnicu s abecednim odjeljcima upisivala njihove savjete i preporuke, pozorno slušajući i razumijevajući njihova stručna tumačenja, nerijetko se čudeći kako zapravo malo znam i koliko još toga tek moram naučiti. Osjećala sam se odlično jer to su redom bili vrlo školovani, obrazovani i mudri ljudi, a opet pristupačni i blagi prema nama početnicima, i učenje od njih i rad s njima bio je veliko zadovoljstvo.
Ono što je prvo i najvažnije što su nas učili na tim počecima u ozbiljnim redakcijama bilo je da uvijek budemo svjesni utjecaja koji medij ima na oblikovanje mišljenja svojih čitatelja i da uvijek, uvijek, uvijek i apsolutno uvijek budemo svjesni odgovornosti koju sa sobom nosi doseg koji imaju naše objave te da naš rad bude usklađen s tom činjenicom. Svaka priča ima dvije strane, a objektivnost je imperativ koji zahtijeva da zadržimo neutralnost i damo glas objema stranama. Najizvrsniji među nama mogli su se nadati dobivanju kolumne nakon godina i godina dokazivanja kvalitete svojeg rada. Dali su nam povjerenje, a mi smo to ozbiljno shvatili i bili ponosni jer tada doista nije baš svatko mogao dosegnuti tako veliki auditorij osim plaćenom reklamom, a na njoj je pak morala biti oznaka da je riječ o plaćenoj reklami koja je u startu čitateljima sugerirala da tekst koji u tom odjeljku čitaju nije stav redakcije.
Bitno je napomenuti da je na vrhuncu svoje popularnosti taj najveći i najčitaniji dnevni list imao nakladu oko 370.000 primjeraka. Budući da je sav sadržaj bio otisnut na papiru, materijalu koji je podložan brzoj razgradnji, tada je uvriježena utjeha za loše vijesti bila da ih se za koji dan nitko neće sjećati.
Situacija s medijima u 21. stoljeću naglavačke je preokrenula sve ove postavke.
Internet je omogućio svakome da bude svoj vlastiti medij, gotovo u pravilu bez odgovarajuće stručne i etičke edukacije. Danas imamo onoliko medija koliko imamo ljudi s pristupom internetu koji su spremni u eter emitirati svoje objave. Istodobno je i sjajna i zabrinjavajuća činjenica to što je njihov doseg teoretski neograničen.
Izvrsno je što je Internet omogućio dosad neviđenu brzinu komuniciranja i pristup bazi ljudskog znanja, ali je ujedno omogućio i produkciju te širenje lažnih vijesti (tzv. fake news) i podvala. Ovo potonje zahtijeva poseban oprez svakog korisnika. Za razliku od „old school“ novinarstva, danas je često nemoguće odmah uočiti je li objava autentična ili je plaćena reklama.
Najvažnija se promjena pak dogodila u dosegu publike. Danas svaka objava na internetu ima potencijal dosegnuti milijune čitatelja, slušatelja i gledatelja te utjecati na javno mnijenje i oblikovanje mišljenja više nego ikad. Upravo je zato više nego ikad važnije biti svjestan odgovornosti kod oblikovanja sadržaja i njegove objave. Uz neograničeni potencijal dosega poruke koju odašiljemo u javnost, dodatno valja imati na umu i biti svjestan činjenice da će te poruke vječno ostati objavljene, koliko se god autor predomislio, „brisao“ ili ih kasnije negirao. Vrijeme papirnatih vijesti koje traju dan-dva bespovratno je nestalo.
