U veljači 2020. korona nam se počela približavati, više nije bila onaj neki tamo virus koji se događa samo u Kini. Kod naših susjeda Talijana stanje je iz dana u dan bilo sve teže i bilo je pitanje dana kada ćemo i s ove strane granice zabilježiti prve slučajeve covida 19. Ožujak je donio činjenicu da nam je došao virus o kojem nismo znali ama baš ništa osim da je od Kine do Europe doputovao brže od pošiljke s Aliexpressa ili Wisha.
Proglašena je pandemija i lockdown. Uvedene su mjere zaštite od pandemije uzrokovane virusom SARS-COV19. Sredstava za dezinfekciju i kirurških maskica, za koje smo mislili da će nas koliko-toliko zaštititi od ovog novog virusa, više nije bilo u ljekarnama, a nedostajalo ih je čak i u bolnicama. Rijetki su sretnici uspjeli nabaviti barem komad za odlaske u trgovinu i općenito među ljude.
Moj zadnji radni dan u uredu prije lockdowna bio je četvrtak, 19. ožujka, a prvi dan rada od doma u petak, 20. ožujka. Vikend sam planirala iskoristiti za „uradi sam“ maskice te sam u subotu, 21. ožujka, krenula u recikliranje starih maramica, jastučnica, stolnjaka, eksperimentirajući s materijalima i ljuteći se na šivaći stroj kojem je većina materijala zadavala muke zbog silnih nabora, faldi i gumica koje sam pokušavala ugraditi u maskice ne bi li bile što sličnije onima koje sam viđala na fotografijama (pravu još nisam imala prilike vidjeti uživo).
Kako je već bilo prilično kasno i umorila me borba sa šivaćom mašinom, odlučila sam otići u krevet i nastaviti s poslom ujutro jer sam željela svojoj dragoj i veoma zabrinutoj susjedi umirovljenici darovati nekoliko vlastoručno izrađenih maskica kako bih je barem malo utješila i razvedrila joj misli.
Zagrebačko nedjeljno jutro 22. ožujka 2020. ušlo je u povijest.
Dok sam ja od 6 sati budna ležala u krevetu i razmišljala o svemu što sam si isplanirala za taj dan, a šivanje maskica bilo je visoko na popisu prioriteta, na tren mi je pala na pamet neobična ideja – da natočim kadu punu vode i okupam se te se na taj način fino opustim. Sva sreća da je ideja ubrzo odbačena jer su već za nekoliko minuta krenule sablasne detonacije koje su me u prvi tren psihički torpedirale u 1991. i ja sam u tom trenutku bila sigurna da je počeo rat, samo mi nije bilo jasno tko nas napada baš u vrijeme pandemije, a bilo i je teško locirati s koje strane pucaju. Tek kad je iz svoje sobe istrčao sin prekriven žbukom i viknuo: „Potres!“ postalo je jasno da ovaj put neprijatelj napada iz dubine Zemlje.
Cijeli je Zagreb istrčao van u to hladno jutro, a rijetki su imali maskice na licima jer ih – nije bilo.
Do kraja života bit ću zahvalna susjedu koji je s nama nesebično podijelio nekoliko jednokratnih maskica da se koliko-toliko sačuvamo od korone iako je Zagrebu to jutro korona bila puno manji problem nego večer prije. Odmah sam dio njih proslijedila susjedi koja nije dočekala moje DIY maskice.
Od šivaće mašine imala sam PTSP i tjednima nisam imala hrabrosti sjesti za taj stroj i sašiti planirane maskice. Ionako su za mjesec – dva stigle one naručene online, a i pojavile su se u ljekarnama zajedno sa sredstvima za dezinfekciju i jednokratnim rukavicama, pa smo po tom pitanju bili relativno opskrbljeni, imali smo ih barem za u dućan. Nikamo drugamo ionako nismo izlazili, radili smo od doma i dodatno gubili živce doživljavajući stotine naknadnih slabijih potresa koji su širili pukotine na zidovima i tanjili već načete živce.
Kad se tlo relativno stabiliziralo, korona je opet postala problem broj jedan. Polako smo se počeli vraćati u urede i među ljude, a u trgovinama i u javnom prijevozu potrebno je nositi maskice. Naučili smo nešto više o tom nesretnom virusu, pa smo tako shvatili da nas većina maski neće izravno zaštititi od zaraze, ali budemo li ih svi nosili, u zraku će biti manja koncentracija i otežat ćemo mu širenje s čovjeka na čovjeka.
Zagrepčani su pokazali zadivljujuću disciplinu usprkos svim nedaćama koje su ih snašle te 2020. godine (potres, korona, poplave, toksične čestice), a mnogi su se latili svojih šivaćih mašina i počeli izrađivati lijepe, šarene, jednobojne, jednoslojne, dvoslojne, svakovrsne maskice kako bi civillizirano pridonijeli sprečavanju širenja zaraze.
Naučili smo da su jednokratne plastične kineske maskice, čija je cijena ratnoprofiterski skočila nebu pod oblake, vrlo neudobne za nošenje, da nas ne štite ništa više od dvoslojnih platnenih i da stvaraju veliki problem za okoliš. Žalosno, ali događalo se čak i to da su ih ljudi nakon upotrebe bacali u wc školjke i time zaštopavali kanalizacijski sustav.
Došlo je ljeto. Došli su rođendani nekih dragih ljudi i neki od njih za rođendan su si zaželjeli crne platnene maske. Kako su ti ljudi doista dragi i posebni, a nije za zanemariti ni činjenica da smo se zajedno oporavljali od strahotnog potresa onu nedjelju 22. ožujka i time se zauvijek povezali na nekim posebnim razinama, ja sam se uputila u potragu za maskama kao rođendanskim darom. PTSP od šivaće mašine, naime, još se vrzmao tu negdje oko mene. No, crnih platnenih maski nije bilo ni za lijek. Bila sam u svim dućanima i u svim online shopovima i jednostavno nisam imala što kupiti.
Tada sam došla do trgovine tkaninama u Ilici i hrabro zakoračila unutra. Pregledala ponudu i došla na sjajnu ideju – kupit ću lanenu tkaninu, ona je prozračna, elegantna i sigurno će maskice od te tkanine biti ugodne za nošenje. Kupujem lanenu tkaninu za probu. Za podstavu trebam gusto tkanu, a opet prozračnu pamučnu tkaninu. Kupujem tanke crne gumice za iza ušiju jer obične široke nisu ugodne za nošenje. Kupujem konac. To je to!
Dolazim doma, cijelo poslijepodne i večer radosno osmišljavam kroj sve dok nisam posve zadovoljna. Strah od šivaće mašine prevladavam pozitivnim valom koji me nosi, krojim podstavu, krojim gornji dio, šivam, testiram na ukućanima i shvaćam da je rođena najudobnija, najprozračnija i najelegantnija maska ovih prostora! Maska kojom se ponosim i koju me neće biti sram pokloniti za rođendanski dar. Maska koju rado nose moji ukućani, a nosim je i ja sama svaki dan u dućan, u tramvaj i svugdje gdje je pristojno i poželjno nositi masku. Maska koja je zero waste, ekološka, mekana, višekratna, može se prati (iskuhavati čak!) i peglati odnosno dezinficirati glačalom. Maska od koje mi se ne magle naočale. Maska koju zaslužuju moji napaćeni i traumatizirani sugrađani. Kako ću je nazvati? Odluka brzo pada: ZG2020. Paše i uz hešteg #ZG2020. I dodam još hešteg #tkopreživipričatće.
