Iza nas je jedan od najdramatičnijih tjedana ove godine, a tek je kraj drugog mjeseca. Pojava koronavirusa u našem susjedstvu i njegov očekivani dolazak u našu zemlju bio je glavna tema svih ozbiljnih i neozbiljnih, službenih i neslužbenih, velikih i malih medija i njihovih objava.
Uz prebrojavanje zaraženih, praćenje konferencija za novinare i kavanskih špekulacija o pravoj istini i teorijama zavjere, pozornost većine nas zaokupile su i fotografije na društvenim mrežama o poharanim policama trgovina. Mnogi su korisnici objavljivali fotografije punih kolica i praznih polica te se više ili manje javno rugali i smijali sugrađanima koji po njihovom mišljenju stvaraju besmislene zalihe brašna, šećera, ulja i ostalih namirnica. Neki iskreniji priznali su da su i oni potom obavili malo veću nabavu.
Malotko je ostao ravnodušan na ozračje panike koje je kulminiralo na dan kada je potvrđen dolazak virusa i u našu zemlju, uključujući i autoricu ovog teksta. Moram priznati da sam i ja na putu od posla kući svratila u ljekarnu i raspitala se imaju li kirurške maske. Odgovor koji sam dobila već znate. Sve je rasprodano.
Kao bivša profesionalna novinarka i aktualna voditeljica odjela za odnose s javnošću svjesna sam odgovornosti koju sa sobom nosi svako komuniciranje, a osobito ono javno, te sam razmjerno lako izmakla napasti da zagrizem mamac panike i uvučem sebe i sve oko sebe u vrtlog destruktivnosti.
Priča iz mojeg dućana
Nakon radnog tjedna ispunjenog kriznim komuniciranjem, napetom atmosferom i iscrpljujućim prekovremenim satima rada danas sam napokon posve opušteno krenula u obližnju trgovinu po namirnice, jednako kao što već godinama radim svaku subotu, i naišla na sljedeći prizor ispražnjenih polica na kojima obično stoje trajni pekarski proizvodi – dvopek, peciva, tost, keksi…
Dalje nailazim na kolica i košare prepune istih tih proizvoda:
Nakon ovakvog tjedna prva stvar na koju pomislim je da opet netko stvara zalihe.
Jer je ovo što sam danas vidjela ovdje slično onome što sam vidjela proteklih dana na društvenim mrežama. Jer je ovo nešto na temelju čega sam mogla stvoriti određenu pretpostavku.
I stvorila sam je.
No, prije fotografiranja, objave i vlastitog doprinosa širenju panike ja tražim dodatna objašnjenja jer sam svjesna da moja pretpostavka nije dobar temelj za javno objavljivanje sadržaja koji može utjecati na druge. Provjeravam informacije. Pratim što se događa u blizini tih košara i kolica. Glasno komentiram pokraj prodavačice: O, ne, opet netko pravi zalihe!
Ona mi odgovara: Ne, to sam ja ispraznila jer mijenjam raspored, sve će se ovo vratiti na mjesto.
Pitam je: A kako to da već tjedan dana nema brašna na vašim policama?
Prodavačica: Imali smo nekih problema s isporukom robe koja je kasnila, ali sad je i to riješeno, brašno je stiglo, pogledajte.
I zbilja, police su pune brašna.
Eto, to vam je tako. U dućanu i izvan njega.
Vadim mobitel i fotografiram, ali ne s namjerom da fotografije instantno podijelim na društvenim mrežama nego da napišem ovaj članak.
Pretpostavka je majka nesporazuma
Tako je malo potrebno da bi se proširila panika. Ona pak najbolje napreduje zahvaljujući neprovjerenim „informacijama“, glasinama i nepromišljenom objavljivanju zanimljivog sadržaja. Postoji i službeni naziv za takav sadržaj: Fake news, lažne vijesti.
Jasno mi je da velika većina onih koji tome doprinose to ne čini namjerno, ali voljela bih kada bi ovaj moj tekst pridonio jačanju svijesti o razmjerima odgovornosti koju svi mi nosimo za svaku objavljenu fotografiju, svaku podijeljenu novost i svaku svoju pretpostavku koju nismo provjerili.
Pripremila sam i šalabahter kako bih onima koji to žele pomogla da budu odgovorniji u komuniciranju, a osobito u situacijama kao što je ova aktualna s pojavom koronavirusa:
Mali vodič za odgovorno komuniciranje.
