Prije nekoliko godina imala sam priliku surađivati na jednom projektu u kojem smo istraživali jedno obiteljsko stablo. Naime, moj dragi kolega koji je sad u mirovini napokon je pronašao vremena za promišljanja o svojem podrijetlu te me zamolio, budući da dijelimo prezime, da pročešljam matične knjige na području mojeg zavičaja u kojem je to prezime prilično često.
Projekt koji je započeo kao zanimljivo kopanje po davnim zapisima ubrzo se prometnuo u nešto više od toga. Listanje knjiga rođenih i vjenčanih bilo je naporno, ali i izazivalo dragost, naročito jer sam prepoznavala prezimena susjeda svoje bake. No, onda su na red došle knjige umrlih.
Teško je opisati osjećaje koji su me preplavili pogledom na stranice matičnih knjiga umrlih u kojima su se u beskraj nizali zapisi o ljudima koji su se oprostili od ovozemaljskog života, a sve je uredno dokumentirano u knjigama.
Zašto?
Koju god da sam stranicu otvorila rijetko sam naišla na punoljetnog umrlog. Bilo je malo čak i starijih maloljetnika. Uz ove rijetke odrasle obično je stajalo da su umrli „od starosti“, „vodene bolesti“ ili nekog sličnog uzroka.
Ono što me zapanjilo, ali mi je i otvorilo oči, bilo je to da se zapisi najviše odnose na malenu djecu, od nekoliko dana do nekoliko godina, kojima redom u rubrici „uzrok smrti“ stoje izrazi poput „od angine“, „od sušice“, „od skrleti“, „od difterije“, „slab od poroda“, „od hripavca“, „od proljeva“…
Sve su te bolesti danas izlječive. Neke antibioticima, neke kvalitetnom poslijeporođajnom zdravstvenom skrbi, neke cijepljenjem. Da, cijepljenjem!
Uvidom u te povijesne spise odjednom mi je postalo jasno koliko smo sretni što živimo u ova vremena. Razmišljala sam o svim tim nesretnim ljudima koji su tako učestalo pokapali svoju dječicu jer im nisu znali i mogli pomoći. Razmišljala sam o tome kako imamo nevjerojatnu sreću da nam se u 21. stoljeću ne može dogoditi takav scenarij.
A onda se dogodio jedan pokret ljudi koji „misle“ da se znanstvenicima ne može vjerovati, da je Zemlja ravna ploča, da je cjepivo štetno, da su „stari ljudi živjeli bez cjepiva i lijekova i nije im bilo ništa“, „živjeli su dugo i zdravo“ i slične zablude.
Rastužilo me to jer iz gore navedenog razloga znam što se događalo u vremenima kad nije bilo organizirane zdravstvene skrbi, liječnika, rodilišta ni cjepiva. Rijetki su preživljavali. Možete li zamisliti da danas na stranicama s osmrtnicama od 20 slika samo jedna bude od punoljetne osobe? E pa tako vam izgleda uvid u matičnu knjigu umrlih iz razdoblja prije cjepiva. I sami se u to možete uvjeriti kraćom šetnjom do gradskog arhiva ili župnog ureda, a ne morate čak ni izaći iz kuće ako imate Internet – samo bacite oko na snimke istih tih knjiga koje možete pronaći na ovoj stranici: https://www.familysearch.org/en/
Heljdino brašno je sjajna zamjena za pšenično brašno i u slanim i u slatkim pecivima, a ovo je prvi put da smo isprobali napraviti klasične kiflice sa sirom u kojima smo kombinirali heljdino brašno s pšeničnim.
Za ovaj recept trebat će vam:
Šalica heljdinog brašna
Šalica pšeničnog brašna
Šalica svježeg sira
Šalica kiselog vrhnja
Jedno jaje (razdvojeno na žumanjak i bjelanjak)
Sol
Sezamove sjemenke
1. Na dasku na kojoj ćete umijesiti tijesto sipajte otprilike jednu šalicu heljdinog brašna i jednu šalicu pšeničnog brašna.
2. Dodajte dva velika prstohvata soli.
3. Pomiješajte brašna i sol i u sredini napravite udubinu.
4. U udubinu ubacite bjelanjak. Žumanjak sačuvajte u posudici za kasnije.
5. Dodajte sir i vrhnje.
6. Umijesite tijesto. Ako je pretvrdo, dodajte još vrhnja, a ako je pregnjecavo, dodajte brašno. Formirajte kuglu i pobrašnite.
7. Tijesto razvaljajte u krug debljine oko pola centimetra.
8. Podijelite krug na 16 isječaka.
9. Svaki isječak zarolajte od šire strane prema vrhu.
10. Posložite kiflice na lim. Ostavite prostora između njih.
11. Premažite kiflice razmućenim žumanjkom u koji ste pucnuli malo mlijeka.
12. Posipajte ih sezamovim sjemenkama i stavite u pećnicu zagrijanu na 190 stupnjeva. Pecite 15-20 minuta.
13. Dok se kiflice peku, očistite dasku, operite suđe i pripremite dva sendviča starijem tinejdžeru za gablec. Ako nemate tinejdžera, pripremite gablec nekome drugome. Ili sebi za slučaj da vam kiflice ne uspiju.
14. Izvadite kiflice iz pećnice kad dobiju lijepu boju starog zlata.
U svojim najmlađim danima odraslosti, na početku svoje „karijere“, imala sam priliku raditi u redakciji najvećih odnosno najprodavanijih dnevnih novina u Republici Hrvatskoj. Onima koji su jako mladi i ne sjećaju se običaja svakodnevnog kupovanja, listanja i čitanja papirnatih izdanja – recimo da je to bilo u rangu onoga što su danas Facebook, Instagram i Twitter – mediji za koje svi znaju, svi ih prate i čitaju, a neki od njih to i priznaju.
Najveće novine u Hrvatskoj na vrhuncu popularnosti imale su dnevnu nakladu veću od 300.000 primjeraka
Imala sam sreću raditi u istoj redakciji u kojoj su svakodnevno pokraj mene i sa mnom radili ugledni visokoškolovani profesionalni novinari, urednici, redaktori, lektori, grafički urednici, dizajneri, fotografi… i radeći uz njih puno i naučiti. Primjerice, premda sam tada već bila diplomirala hrvatski jezik i književnost, podrazumijevalo se da nekoliko mjeseci učim vještinu lekture od vrhunskih stručnjaka, a ja sam radosno i entuzijastično u svoju bilježnicu s abecednim odjeljcima upisivala njihove savjete i preporuke, pozorno slušajući i razumijevajući njihova stručna tumačenja, nerijetko se čudeći kako zapravo malo znam i koliko još toga tek moram naučiti. Osjećala sam se odlično jer to su redom bili vrlo školovani, obrazovani i mudri ljudi, a opet pristupačni i blagi prema nama početnicima, i učenje od njih i rad s njima bio je veliko zadovoljstvo.
Kolikogod obrazovani bili, uvijek imamo još puno toga za naučiti
Ono što je prvo i najvažnije što su nas učili na tim počecima u ozbiljnim redakcijama bilo je da uvijek budemo svjesni utjecaja koji medij ima na oblikovanje mišljenja svojih čitatelja i da uvijek, uvijek, uvijek i apsolutno uvijek budemo svjesni odgovornosti koju sa sobom nosi doseg koji imaju naše objave te da naš rad bude usklađen s tom činjenicom. Svaka priča ima dvije strane, a objektivnost je imperativ koji zahtijeva da zadržimo neutralnost i damo glas objema stranama. Najizvrsniji među nama mogli su se nadati dobivanju kolumne nakon godina i godina dokazivanja kvalitete svojeg rada. Dali su nam povjerenje, a mi smo to ozbiljno shvatili i bili ponosni jer tada doista nije baš svatko mogao dosegnuti tako veliki auditorij osim plaćenom reklamom, a na njoj je pak morala biti oznaka da je riječ o plaćenoj reklami koja je u startu čitateljima sugerirala da tekst koji u tom odjeljku čitaju nije stav redakcije.
Bitno je napomenuti da je na vrhuncu svoje popularnosti taj najveći i najčitaniji dnevni list imao nakladu oko 370.000 primjeraka. Budući da je sav sadržaj bio otisnut na papiru, materijalu koji je podložan brzoj razgradnji, tada je uvriježena utjeha za loše vijesti bila da ih se za koji dan nitko neće sjećati.
Utjecaj klasičnih medija bio je ključan, ali u odnosu na internet doseg je ograničen, a prolaznost normalna pojava
Situacija s medijima u 21. stoljeću naglavačke je preokrenula sve ove postavke.
Internet je omogućio svakome da bude svoj vlastiti medij, gotovo u pravilu bez odgovarajuće stručne i etičke edukacije. Danas imamo onoliko medija koliko imamo ljudi s pristupom internetu koji su spremni u eter emitirati svoje objave. Istodobno je i sjajna i zabrinjavajuća činjenica to što je njihov doseg teoretski neograničen.
Danas postoji onoliko medija koliko imamo ljudi s pristupom internetu koji su spremni u eter emitirati svoje objave
Izvrsno je što je Internet omogućio dosad neviđenu brzinu komuniciranja i pristup bazi ljudskog znanja, ali je ujedno omogućio i produkciju te širenje lažnih vijesti (tzv. fake news) i podvala. Ovo potonje zahtijeva poseban oprez svakog korisnika. Za razliku od „old school“ novinarstva, danas je često nemoguće odmah uočiti je li objava autentična ili je plaćena reklama.
Najvažnija se promjena pak dogodila u dosegu publike. Danas svaka objava na internetu ima potencijal dosegnuti milijune čitatelja, slušatelja i gledatelja te utjecati na javno mnijenje i oblikovanje mišljenja više nego ikad. Upravo je zato više nego ikad važnije biti svjestan odgovornosti kod oblikovanja sadržaja i njegove objave. Uz neograničeni potencijal dosega poruke koju odašiljemo u javnost, dodatno valja imati na umu i biti svjestan činjenice da će te poruke vječno ostati objavljene, koliko se god autor predomislio, „brisao“ ili ih kasnije negirao. Vrijeme papirnatih vijesti koje traju dan-dva bespovratno je nestalo.
Uz neograničeni potencijal dosega poruke koju odašiljemo u javnost, danas dodatno valja imati na umu i biti svjestan činjenice da će te poruke vječno ostati objavljene
Dvoslojna maska za lice – gornji slog lan i viskoza, podstava pamuk. #ZG2020 #tkopreživipričatće
U veljači 2020. korona nam se počela približavati, više nije bila onaj neki tamo virus koji se događa samo u Kini. Kod naših susjeda Talijana stanje je iz dana u dan bilo sve teže i bilo je pitanje dana kada ćemo i s ove strane granice zabilježiti prve slučajeve covida 19. Ožujak je donio činjenicu da nam je došao virus o kojem nismo znali ama baš ništa osim da je od Kine do Europe doputovao brže od pošiljke s Aliexpressa ili Wisha.
Proglašena je pandemija i lockdown. Uvedene su mjere zaštite od pandemije uzrokovane virusom SARS-COV19. Sredstava za dezinfekciju i kirurških maskica, za koje smo mislili da će nas koliko-toliko zaštititi od ovog novog virusa, više nije bilo u ljekarnama, a nedostajalo ih je čak i u bolnicama. Rijetki su sretnici uspjeli nabaviti barem komad za odlaske u trgovinu i općenito među ljude.
Moj zadnji radni dan u uredu prije lockdowna bio je četvrtak, 19. ožujka, a prvi dan rada od doma u petak, 20. ožujka. Vikend sam planirala iskoristiti za „uradi sam“ maskice te sam u subotu, 21. ožujka, krenula u recikliranje starih maramica, jastučnica, stolnjaka, eksperimentirajući s materijalima i ljuteći se na šivaći stroj kojem je većina materijala zadavala muke zbog silnih nabora, faldi i gumica koje sam pokušavala ugraditi u maskice ne bi li bile što sličnije onima koje sam viđala na fotografijama (pravu još nisam imala prilike vidjeti uživo).
Kako je već bilo prilično kasno i umorila me borba sa šivaćom mašinom, odlučila sam otići u krevet i nastaviti s poslom ujutro jer sam željela svojoj dragoj i veoma zabrinutoj susjedi umirovljenici darovati nekoliko vlastoručno izrađenih maskica kako bih je barem malo utješila i razvedrila joj misli.
Zagrebačko nedjeljno jutro 22. ožujka 2020. ušlo je u povijest.
Dok sam ja od 6 sati budna ležala u krevetu i razmišljala o svemu što sam si isplanirala za taj dan, a šivanje maskica bilo je visoko na popisu prioriteta, na tren mi je pala na pamet neobična ideja – da natočim kadu punu vode i okupam se te se na taj način fino opustim. Sva sreća da je ideja ubrzo odbačena jer su već za nekoliko minuta krenule sablasne detonacije koje su me u prvi tren psihički torpedirale u 1991. i ja sam u tom trenutku bila sigurna da je počeo rat, samo mi nije bilo jasno tko nas napada baš u vrijeme pandemije, a bilo i je teško locirati s koje strane pucaju. Tek kad je iz svoje sobe istrčao sin prekriven žbukom i viknuo: „Potres!“ postalo je jasno da ovaj put neprijatelj napada iz dubine Zemlje.
Cijeli je Zagreb istrčao van u to hladno jutro, a rijetki su imali maskice na licima jer ih – nije bilo.
Do kraja života bit ću zahvalna susjedu koji je s nama nesebično podijelio nekoliko jednokratnih maskica da se koliko-toliko sačuvamo od korone iako je Zagrebu to jutro korona bila puno manji problem nego večer prije. Odmah sam dio njih proslijedila susjedi koja nije dočekala moje DIY maskice.
Od šivaće mašine imala sam PTSP i tjednima nisam imala hrabrosti sjesti za taj stroj i sašiti planirane maskice. Ionako su za mjesec – dva stigle one naručene online, a i pojavile su se u ljekarnama zajedno sa sredstvima za dezinfekciju i jednokratnim rukavicama, pa smo po tom pitanju bili relativno opskrbljeni, imali smo ih barem za u dućan. Nikamo drugamo ionako nismo izlazili, radili smo od doma i dodatno gubili živce doživljavajući stotine naknadnih slabijih potresa koji su širili pukotine na zidovima i tanjili već načete živce.
Kad se tlo relativno stabiliziralo, korona je opet postala problem broj jedan. Polako smo se počeli vraćati u urede i među ljude, a u trgovinama i u javnom prijevozu potrebno je nositi maskice. Naučili smo nešto više o tom nesretnom virusu, pa smo tako shvatili da nas većina maski neće izravno zaštititi od zaraze, ali budemo li ih svi nosili, u zraku će biti manja koncentracija i otežat ćemo mu širenje s čovjeka na čovjeka.
Zagrepčani su pokazali zadivljujuću disciplinu usprkos svim nedaćama koje su ih snašle te 2020. godine (potres, korona, poplave, toksične čestice), a mnogi su se latili svojih šivaćih mašina i počeli izrađivati lijepe, šarene, jednobojne, jednoslojne, dvoslojne, svakovrsne maskice kako bi civillizirano pridonijeli sprečavanju širenja zaraze.
Naučili smo da su jednokratne plastične kineske maskice, čija je cijena ratnoprofiterski skočila nebu pod oblake, vrlo neudobne za nošenje, da nas ne štite ništa više od dvoslojnih platnenih i da stvaraju veliki problem za okoliš. Žalosno, ali događalo se čak i to da su ih ljudi nakon upotrebe bacali u wc školjke i time zaštopavali kanalizacijski sustav.
Došlo je ljeto. Došli su rođendani nekih dragih ljudi i neki od njih za rođendan su si zaželjeli crne platnene maske. Kako su ti ljudi doista dragi i posebni, a nije za zanemariti ni činjenica da smo se zajedno oporavljali od strahotnog potresa onu nedjelju 22. ožujka i time se zauvijek povezali na nekim posebnim razinama, ja sam se uputila u potragu za maskama kao rođendanskim darom. PTSP od šivaće mašine, naime, još se vrzmao tu negdje oko mene. No, crnih platnenih maski nije bilo ni za lijek. Bila sam u svim dućanima i u svim online shopovima i jednostavno nisam imala što kupiti.
Tada sam došla do trgovine tkaninama u Ilici i hrabro zakoračila unutra. Pregledala ponudu i došla na sjajnu ideju – kupit ću lanenu tkaninu, ona je prozračna, elegantna i sigurno će maskice od te tkanine biti ugodne za nošenje. Kupujem lanenu tkaninu za probu. Za podstavu trebam gusto tkanu, a opet prozračnu pamučnu tkaninu. Kupujem tanke crne gumice za iza ušiju jer obične široke nisu ugodne za nošenje. Kupujem konac. To je to!
Dolazim doma, cijelo poslijepodne i večer radosno osmišljavam kroj sve dok nisam posve zadovoljna. Strah od šivaće mašine prevladavam pozitivnim valom koji me nosi, krojim podstavu, krojim gornji dio, šivam, testiram na ukućanima i shvaćam da je rođena najudobnija, najprozračnija i najelegantnija maska ovih prostora! Maska kojom se ponosim i koju me neće biti sram pokloniti za rođendanski dar. Maska koju rado nose moji ukućani, a nosim je i ja sama svaki dan u dućan, u tramvaj i svugdje gdje je pristojno i poželjno nositi masku. Maska koja je zero waste, ekološka, mekana, višekratna, može se prati (iskuhavati čak!) i peglati odnosno dezinficirati glačalom. Maska od koje mi se ne magle naočale. Maska koju zaslužuju moji napaćeni i traumatizirani sugrađani. Kako ću je nazvati? Odluka brzo pada: ZG2020. Paše i uz hešteg #ZG2020. I dodam još hešteg #tkopreživipričatće.
Pripremite sve sastojke. Brašno stavite u zdjelu, posolite i promiješajte. U sredini napravite udubinu u koju ćete uliti vodu i ulje.Brašno, sol, vodu i ulje pomiješajte najprije žlicom, a zatim rukama umijesite tijesto.Umijesite vučeno tijesto – dobro ga gnječite dok ne dobijete glatko elastično tijesto.Tijesto stavite na lagano nauljeni i zagrijani tanjur te prekrijte zagrijanom zdjelom. Neka tako stoji pola sata.Dok se tijesto “odmara”, pripremite nadjev. U zdjeli pomiješajte sir, jaja i sol.Pripremite stol na kojem ćete rastegnuti tijesto. Rastegnite čisti stolnjak i dobro ga pobrašnite.Tijesto prebacite na sredinu stola i dodatno pobrašnite.Lagano razvaljajte tijesto valjkom.Rukama razvucite tijesto do rubova stola. Savjet: Prije toga skinite prstenje da njime ne potrgate tijesto.Poškrpite razvučeno tijesto uljem i ravnomjerno ga rasporedite kistom. Nadjev rasporedite po dvjema suprotnim stranama tijesta.Razmažite ga ostavljajući sredinu nepokrivenu.Uz pomoć stolnjaka svijte tijesto s obje strane do sredine.Dobit ćete dvije spojene savijače.Rukama označite rubove.Režite štrukle tanjurićem.Posložite štrukle na uljem namazani lim.Premažite ih kiselim vrhnjem.Pecite ih 30-40 minuta na 180 Celzijevih stupnjeva.
Ako više volite kuhane štrukle, umjesto pečenja u pećnici štrukle možete skuhati u slanoj kipućoj vodi 10-15 minuta i začiniti prženim krušnim mrvicama.
Iza nas je jedan od najdramatičnijih tjedana ove godine, a tek je kraj drugog mjeseca. Pojava koronavirusa u našem susjedstvu i njegov očekivani dolazak u našu zemlju bio je glavna tema svih ozbiljnih i neozbiljnih, službenih i neslužbenih, velikih i malih medija i njihovih objava.
Uz prebrojavanje zaraženih, praćenje konferencija za novinare i kavanskih špekulacija o pravoj istini i teorijama zavjere, pozornost većine nas zaokupile su i fotografije na društvenim mrežama o poharanim policama trgovina. Mnogi su korisnici objavljivali fotografije punih kolica i praznih polica te se više ili manje javno rugali i smijali sugrađanima koji po njihovom mišljenju stvaraju besmislene zalihe brašna, šećera, ulja i ostalih namirnica. Neki iskreniji priznali su da su i oni potom obavili malo veću nabavu.
Malotko je ostao ravnodušan na ozračje panike koje je kulminiralo na dan kada je potvrđen dolazak virusa i u našu zemlju, uključujući i autoricu ovog teksta. Moram priznati da sam i ja na putu od posla kući svratila u ljekarnu i raspitala se imaju li kirurške maske. Odgovor koji sam dobila već znate. Sve je rasprodano.
Kao bivša profesionalna novinarka i aktualna voditeljica odjela za odnose s javnošću svjesna sam odgovornosti koju sa sobom nosi svako komuniciranje, a osobito ono javno, te sam razmjerno lako izmakla napasti da zagrizem mamac panike i uvučem sebe i sve oko sebe u vrtlog destruktivnosti.
Priča iz mojeg dućana
Nakon radnog tjedna ispunjenog kriznim komuniciranjem, napetom atmosferom i iscrpljujućim prekovremenim satima rada danas sam napokon posve opušteno krenula u obližnju trgovinu po namirnice, jednako kao što već godinama radim svaku subotu, i naišla na sljedeći prizor ispražnjenih polica na kojima obično stoje trajni pekarski proizvodi – dvopek, peciva, tost, keksi…
Prazne police u obližnjem supermarketu
Dalje nailazim na kolica i košare prepune istih tih proizvoda:
Puna kolica
Nakon ovakvog tjedna prva stvar na koju pomislim je da opet netko stvara zalihe.
Jer je ovo što sam danas vidjela ovdje slično onome što sam vidjela proteklih dana na društvenim mrežama. Jer je ovo nešto na temelju čega sam mogla stvoriti određenu pretpostavku.
I stvorila sam je.
No, prije fotografiranja, objave i vlastitog doprinosa širenju panike ja tražim dodatna objašnjenja jer sam svjesna da moja pretpostavka nije dobar temelj za javno objavljivanje sadržaja koji može utjecati na druge. Provjeravam informacije. Pratim što se događa u blizini tih košara i kolica. Glasno komentiram pokraj prodavačice: O, ne, opet netko pravi zalihe!
Ona mi odgovara: Ne, to sam ja ispraznila jer mijenjam raspored, sve će se ovo vratiti na mjesto.
Pitam je: A kako to da već tjedan dana nema brašna na vašim policama?
Prodavačica: Imali smo nekih problema s isporukom robe koja je kasnila, ali sad je i to riješeno, brašno je stiglo, pogledajte.
I zbilja, police su pune brašna.
Eto, to vam je tako. U dućanu i izvan njega.
Vadim mobitel i fotografiram, ali ne s namjerom da fotografije instantno podijelim na društvenim mrežama nego da napišem ovaj članak.
Pretpostavka je majka nesporazuma
Tako je malo potrebno da bi se proširila panika. Ona pak najbolje napreduje zahvaljujući neprovjerenim „informacijama“, glasinama i nepromišljenom objavljivanju zanimljivog sadržaja. Postoji i službeni naziv za takav sadržaj: Fake news, lažne vijesti.
Jasno mi je da velika većina onih koji tome doprinose to ne čini namjerno, ali voljela bih kada bi ovaj moj tekst pridonio jačanju svijesti o razmjerima odgovornosti koju svi mi nosimo za svaku objavljenu fotografiju, svaku podijeljenu novost i svaku svoju pretpostavku koju nismo provjerili.
Pripremila sam i šalabahter kako bih onima koji to žele pomogla da budu odgovorniji u komuniciranju, a osobito u situacijama kao što je ova aktualna s pojavom koronavirusa:
Ne tako davno postojali su mediji koji su proizvodili sadržaj i postojali su konzumenti tih medija – čitatelji, slušatelji, gledatelji. Za stvaranje medijskog sadržaja bilo je potrebno imati široku opću naobrazbu, dodatno proći edukacije o stvaranju sadržaja, pravilima komuniciranja, steći praksu na manje osjetljivim temama i na neki način dokazati stručnost i sposobnost objektivnog i točnog izvještavanja. Naravno da je i tada u medijima bilo onih koji nisu posjedovali baš sve navedene vrline, ali za to je odgovornost snosio onaj tko im je davao medijski prostor, a i doseg svih medija bio je vrlo ograničen.
Danas je svatko tko posjeduje pametni telefon i profil na društvenim mrežama istodobno i medij i konzument medijskog sadržaja. Za stvaranje tog sadržaja dovoljno je imati volju i nešto slobodnog vremena. Prije nego što kliknemo na „Objavi“ i u javnost pustimo bilo koju informaciju, jedina stručna, sadržajna i etička provjera sadržaja ovisi samo o nama. Nema urednika, nema redaktora, nema lektora, nema nikoga tko će nam dati savjet prije objave, ali ima onih koji će nam odmah po objavljivanju dati svoju povratnu informaciju u obliku lajkova, hejtova, komentara i dijeljenja našeg sadržaja.
Budite svjesni da svaka javna objava danas ima neograničeni doseg – cijeli je svijet povezan internetom.
Dakle, ako želite odgovorno javno komunicirati, obavezno provjerite ove stvari prije nego što objavite ili podijelite neki sadržaj
Je li informacija točna?
Ako nešto djeluje predobro da bi bilo istinito, vjerojatno nije istinito.
Je li informacija korisna?
Hoće li ova objava čitateljima koristiti ili će im štetiti?
Je li informacija iz provjerenog izvora?
Ako niste sigurni da je izvor informacije pouzdan, provjerite ga. Ako i dalje niste sigurni, bolje da se suzdržite od dijeljenja.
Dunning-Kruger efekt – od samouvjerenog osvajanja vrha Glupe planine preko Crnog spusta u Dolinu očaja ka Putu prema mudrosti
Jeste li primijetili da ljudi koji o nečemu imaju najpovršnije znanje i minimum kompetencija pršte samopouzdanjem? Oni su spremni samouvjereno i odlučno ocjenjivati iste te kompetencije kod onih koji su zapravo stručnjaci na tom području. Jeste li primijetili i da su, s druge strane, najsposobniji i najkompetentniji ljudi često prepuni sumnji u vlastite sposobnosti?
Sigurna sam da jeste, baš kao i ja. Taj fenomen ima i svoje ime – Dunning-Kruger efekt. On je jako lijepo objašnjen u ovom videu:
Nesposobni ljudi ne mogu prepoznati sposobnost kod drugih.
OK, to smo shvatili, ali što sad? Zapravo je lako ako smo se prepoznali u prvoj kategoriji – tada nam preostaje bacanje u Dolinu očaja te uz malo sreće i dosta rada na sebi izlazak iz nje. Prije toga moramo priznati samima sebi da ipak imamo još dosta za naučiti i eto nas na Putu mudrosti.
Paradoksalno, time ćemo prijeći iz tabora samouvjerenih glupana u skupinu nesigurnih eksperata koje će neki novi osvajači Glupe planine smatrati nekompetentnima. Zvuči poznato, zar ne?
Nikad u povijesti ljudskog roda nije bilo lakše doći do materijalnih stvari i proizvoda. Sve što nam srce poželi dostupno je u bližim ili daljim trgovinama u nevjerojatno velikom rasponu oblika, cijena i kvalitete, tako da si doista gotovo svatko danas može priuštiti mnogo više stvari nego što su si mogli priuštiti njegovi preci. Sve više ljudi redovito kupuje proizvode online, poštari i dostavljači imaju pune ruke posla.
Globalna dostupnost i širenje informacija u svim smjerovima donijeli su nam, osim lake dostupnosti, i širenje raspona želja zahvaljujući velikim ulaganjima u marketing, čija je osnovna svrha jednostavna – stvoriti želju za novim proizvodima odnosno novim kupnjama. I gotovo nitko na to nije imun – sjetite se samo koliko ste predmeta u proteklih godinu dana kupili ciljano, baš zato što ste ih doista trebali, a koliko ste puta kliknuli na gumb “kupi” jer vam je slika tog predmeta iskakala iz paštete?
Naravno, i samoj mi se to dogodilo. Više nego jedanput. Bilo je tu doista korisnih i relativno kvalitetnih predmeta, ali, budimo realni, dobar dio toga nije bio ni kvalitetan ni koristan i samo je pridonio općem zagađenju – od proizvodnje, prijevoza, do kratkog razdoblja upotrebe do konačne potrebe za zbrinjavanjem (uglavnom plastičnog) otpada.
Jesu li me te kupnje učinile sretnijom? Ne baš, ali svako iskustvo koje te nečemu nauči u konačnici nije posve loše.
Ova stranica koristi kolačiće
Virtualne kolačiće ("cookies") koristimo kako bismo poboljšali izvedbu. Za nastavak korištenja stranice kliknite PrihvaćamViše informacija
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
