Fake news u službi širenja panike

Iza nas je jedan od najdramatičnijih tjedana ove godine, a tek je kraj drugog mjeseca. Pojava koronavirusa u našem susjedstvu i njegov očekivani dolazak u našu zemlju bio je glavna tema svih ozbiljnih i neozbiljnih, službenih i neslužbenih, velikih i malih medija i njihovih objava.

Uz prebrojavanje zaraženih, praćenje konferencija za novinare i kavanskih špekulacija o pravoj istini i teorijama zavjere, pozornost većine nas zaokupile su i fotografije na društvenim mrežama o poharanim policama trgovina. Mnogi su korisnici objavljivali fotografije punih kolica i praznih polica te se više ili manje javno rugali i smijali sugrađanima koji po njihovom mišljenju stvaraju besmislene zalihe brašna, šećera, ulja i ostalih namirnica. Neki iskreniji priznali su da su i oni potom obavili malo veću nabavu.

Malotko je ostao ravnodušan na ozračje panike koje je kulminiralo na dan kada je potvrđen dolazak virusa i u našu zemlju, uključujući i autoricu ovog teksta. Moram priznati da sam i ja na putu od posla kući svratila u ljekarnu i raspitala se imaju li kirurške maske. Odgovor koji sam dobila već znate. Sve je rasprodano.

Kao bivša profesionalna novinarka i aktualna voditeljica odjela za odnose s javnošću svjesna sam odgovornosti koju sa sobom nosi svako komuniciranje, a osobito ono javno, te sam razmjerno lako izmakla napasti da zagrizem mamac panike i uvučem sebe i sve oko sebe u vrtlog destruktivnosti.

Priča iz mojeg dućana

Nakon radnog tjedna ispunjenog kriznim komuniciranjem, napetom atmosferom i iscrpljujućim prekovremenim satima rada danas sam napokon posve opušteno krenula u obližnju trgovinu po namirnice, jednako kao što već godinama radim svaku subotu, i naišla na sljedeći prizor ispražnjenih polica na kojima obično stoje trajni pekarski proizvodi – dvopek, peciva, tost, keksi…

Prazne police u obližnjem supermarketu

Dalje nailazim na kolica i košare prepune istih tih proizvoda:

Puna kolica

Nakon ovakvog tjedna prva stvar na koju pomislim je da opet netko stvara zalihe.

Jer je ovo što sam danas vidjela ovdje slično onome što sam vidjela proteklih dana na društvenim mrežama. Jer je ovo nešto na temelju čega sam mogla stvoriti određenu pretpostavku.

I stvorila sam je.

No, prije fotografiranja, objave i vlastitog doprinosa širenju panike ja tražim dodatna objašnjenja jer sam svjesna da moja pretpostavka nije dobar temelj za javno objavljivanje sadržaja koji može utjecati na druge. Provjeravam informacije. Pratim što se događa u blizini tih košara i kolica. Glasno komentiram pokraj prodavačice: O, ne, opet netko pravi zalihe!

Ona mi odgovara: Ne, to sam ja ispraznila jer mijenjam raspored, sve će se ovo vratiti na mjesto.

Pitam je: A kako to da već tjedan dana nema brašna na vašim policama?

Prodavačica: Imali smo nekih problema s isporukom robe koja je kasnila, ali sad je i to riješeno, brašno je stiglo, pogledajte.

I zbilja, police su pune brašna.

Eto, to vam je tako. U dućanu i izvan njega.

Vadim mobitel i fotografiram, ali ne s namjerom da fotografije instantno podijelim na društvenim mrežama nego da napišem ovaj članak.

Pretpostavka je majka nesporazuma

Tako je malo potrebno da bi se proširila panika. Ona pak najbolje napreduje zahvaljujući neprovjerenim „informacijama“, glasinama i nepromišljenom objavljivanju zanimljivog sadržaja. Postoji i službeni naziv za takav sadržaj: Fake news, lažne vijesti.

Jasno mi je da velika većina onih koji tome doprinose to ne čini namjerno, ali voljela bih kada bi ovaj moj tekst pridonio jačanju svijesti o razmjerima odgovornosti koju svi mi nosimo za svaku objavljenu fotografiju, svaku podijeljenu novost i svaku svoju pretpostavku koju nismo provjerili.

Pripremila sam i šalabahter kako bih onima koji to žele pomogla da budu odgovorniji u komuniciranju, a osobito u situacijama kao što je ova aktualna s pojavom koronavirusa:

Mali vodič za odgovorno komuniciranje.

Mali vodič za odgovorno komuniciranje

Ne tako davno postojali su mediji koji su proizvodili sadržaj i postojali su konzumenti tih medija – čitatelji, slušatelji, gledatelji. Za stvaranje medijskog sadržaja bilo je potrebno imati široku opću naobrazbu, dodatno proći edukacije o stvaranju sadržaja, pravilima komuniciranja, steći praksu na manje osjetljivim temama i na neki način dokazati stručnost i sposobnost objektivnog i točnog izvještavanja. Naravno da je i tada u medijima bilo onih koji nisu posjedovali baš sve navedene vrline, ali za to je odgovornost snosio onaj tko im je davao medijski prostor, a i doseg svih medija bio je vrlo ograničen.

Danas je svatko tko posjeduje pametni telefon i profil na društvenim mrežama istodobno i medij i konzument medijskog sadržaja. Za stvaranje tog sadržaja dovoljno je imati volju i nešto slobodnog vremena. Prije nego što kliknemo na „Objavi“ i u javnost pustimo bilo koju informaciju, jedina stručna, sadržajna i etička provjera sadržaja ovisi samo o nama. Nema urednika, nema redaktora, nema lektora, nema nikoga tko će nam dati savjet prije objave, ali ima onih koji će nam odmah po objavljivanju dati svoju povratnu informaciju u obliku lajkova, hejtova, komentara i dijeljenja našeg sadržaja.

Budite svjesni da svaka javna objava danas ima neograničeni doseg – cijeli je svijet povezan internetom.

Dakle, ako želite odgovorno javno komunicirati, obavezno provjerite ove stvari prije nego što objavite ili podijelite neki sadržaj

  • Je li informacija točna?

Ako nešto djeluje predobro da bi bilo istinito, vjerojatno nije istinito.

  • Je li informacija korisna?

Hoće li ova objava čitateljima koristiti ili će im štetiti?

  • Je li informacija iz provjerenog izvora?

Ako niste sigurni da je izvor informacije pouzdan, provjerite ga. Ako i dalje niste sigurni, bolje da se suzdržite od dijeljenja.

Dunning-Kruger efekt

Dunning-Kruger efekt – od samouvjerenog osvajanja vrha Glupe planine preko Crnog spusta u Dolinu očaja ka Putu prema mudrosti

Jeste li primijetili da ljudi koji o nečemu imaju najpovršnije znanje i minimum kompetencija pršte samopouzdanjem? Oni su spremni samouvjereno i odlučno ocjenjivati iste te kompetencije kod onih koji su zapravo stručnjaci na tom području. Jeste li primijetili i da su, s druge strane, najsposobniji i najkompetentniji ljudi često prepuni sumnji u vlastite sposobnosti?

Sigurna sam da jeste, baš kao i ja. Taj fenomen ima i svoje ime – Dunning-Kruger efekt. On je jako lijepo objašnjen u ovom videu:

Izvor: https://www.youtube.com/user/silsvinjo

Nesposobni ljudi ne mogu prepoznati sposobnost kod drugih.

OK, to smo shvatili, ali što sad? Zapravo je lako ako smo se prepoznali u prvoj kategoriji – tada nam preostaje bacanje u Dolinu očaja te uz malo sreće i dosta rada na sebi izlazak iz nje. Prije toga moramo priznati samima sebi da ipak imamo još dosta za naučiti i eto nas na Putu mudrosti.

Paradoksalno, time ćemo prijeći iz tabora samouvjerenih glupana u skupinu nesigurnih eksperata koje će neki novi osvajači Glupe planine smatrati nekompetentnima. Zvuči poznato, zar ne?

Ovaj fenomen prvi je put uočen u seriji eksperimenata koje su proveli David Dunning i Justin Kruger na sveučilištu Cornell 1999. godine. Svoj znanstveni rad nazvali su „Nesposobni i nesvjesni: Kako nemogućnosti prepoznavanja vlastite nesposobnosti vode prema napuhanoj samosvijesti“ i objavili ga u znanstvenom časopisu Journal of Personal and Social Psychology.

Za one koji žele znati više: http://www.znanostblog.com/dunning-krugerov-efekt-zasto-glupi-ljudi-preglupi-da-to-shvatili/

Zašto nas kupnja stvari ne čini potpuno sretnima

Nikad u povijesti ljudskog roda nije bilo lakše doći do materijalnih stvari i proizvoda. Sve što nam srce poželi dostupno je u bližim ili daljim trgovinama u nevjerojatno velikom rasponu oblika, cijena i kvalitete, tako da si doista gotovo svatko danas može priuštiti mnogo više stvari nego što su si mogli priuštiti njegovi preci. Sve više ljudi redovito kupuje proizvode online, poštari i dostavljači imaju pune ruke posla.

Globalna dostupnost i širenje informacija u svim smjerovima donijeli su nam, osim lake dostupnosti, i širenje raspona želja zahvaljujući velikim ulaganjima u marketing, čija je osnovna svrha jednostavna – stvoriti želju za novim proizvodima odnosno novim kupnjama. I gotovo nitko na to nije imun – sjetite se samo koliko ste predmeta u proteklih godinu dana kupili ciljano, baš zato što ste ih doista trebali, a koliko ste puta kliknuli na gumb “kupi” jer vam je slika tog predmeta iskakala iz paštete?

Naravno, i samoj mi se to dogodilo. Više nego jedanput. Bilo je tu doista korisnih i relativno kvalitetnih predmeta, ali, budimo realni, dobar dio toga nije bio ni kvalitetan ni koristan i samo je pridonio općem zagađenju – od proizvodnje, prijevoza, do kratkog razdoblja upotrebe do konačne potrebe za zbrinjavanjem (uglavnom plastičnog) otpada.

Jesu li me te kupnje učinile sretnijom? Ne baš, ali svako iskustvo koje te nečemu nauči u konačnici nije posve loše.

Ispletite tople papuče u jednom danu (jednostavne upute, veličina 37-38)

Ove debele, tople i iznimno udobne papuče možete isplesti za jedan dan – i iznenaditi se koliko će brzo biti gotove!

Ja sam koristila vuneno predivo dobiveno davnih dana na dar od drage prijateljice Maje, a plela sam ih iglama br. 5,5.

Upute za papuče veličine 37-38

Počinje se plesti od pete – nanižite 27 očica na igle br. 5,5 i pletite bodom podvezice (svaki red pravo) dok pletivo ne bude dugačko 18 cm.

Sljedeći red (prava strana): 1 očica pravo, a zatim 2 po dvije očice zajedno pravo (ostat će vam 14 očica). 

Pletite tri reda sve pravo.

Sljedeći red (prava strana): 5 pravo, 2 zajedno pravo, 5 pravo, 2 zajedno pravo. Ostat će vam 12 očica.

Sljedeći red sve pravo.

Red iza toga 2 po 2 očice zajedno pravo – ostaje vam 6 očica.

Pletivo bi sada trebalo biti dugačko oko 21 cm.

Odrežite nit da bude dugačka oko 20 cm, provucite je iglom kroz otvorene očice i čvrsto stegnite te njome zašijte vrh papuče. 
Spojite okomicu pete.

Vaša prva papuča je gotova, ponovite postupak za drugu 🙂